Relikvija se sastoji od desnog kažiprsta svete Gertrude Comensoli. Taj se prst dostojanstveno podiže na Crkvu, na svijet, na obitelj sestara sakramentinki, na svakoga od nas, sigurno i uvjerljivo pokazuje na euharistiju, njezin raj na zemlji; euharistija, Bog s nama, izvor i vrhunac života i svetosti Crkve; euharistija, kruh života, lijek naše besmrtnosti, izvor novoga života, moćno svjetlo nad ljudskom poviješću i čitavim svemirom; euharistija, trajno zahvaljivanje Ocu za dar spasenja.
Relikvija je opipljiv dokaz svetičine duhovnosti, njezine karizme.
Pokazuje nam kako je klanjajući se euharistiji, primajući euharistiju, te živeći od nje naša svetica uspjela doseći takvu razinu savršenstva u ljubavi da je time zaslužila kanonizaciju i javno štovanje.
ŠTOVANJE RELIKVIJA U CRKVI
Majka je Crkva u svojoj mudrosti od početaka razmišljala kako pomoći vjernicima na putu ljubavi, pišući teološke traktate i ukazujući na 'znanost ljubavi' koja se ne može naučiti iz knjiga, nego slijedeći primjer onih vjernika koji su više od ostalih znali biti Isusovi istomišljenici. Oni su svjedoci vjere. Crkva je službeno isticala primjere kršćanskog života vjernika koje je nazvala svecima. Mnogo puta upravo su vjernici bili ti koji su, potaknuti svjedočanstvom ovih velikih kršćana, inzistirali da ovi budu odmah priznati svecima u Crkvi. Svi su oponašali svece. Vladalo je uvjerenje, koje još uvijek postoji, da nakon smrti odmah ulaze u dom Presvetoga Trojstva, da su odmah primljeni u prisutnost Oca, Sina i Duha Svetoga.
Upravo stoga što smo uvjereni u njihovu bliskost s Ocem, svece smatramo moćnim zagovornicima. Boga molimo po zagovoru svetaca, jer njima, s obzirom da su ljubili Isusa svim srcem čitavoga života, Otac, posredstvom Sina u Duhu Svetome, sigurno neće odbiti milost koja je potrebna vjerniku. Oni, koji su tako blizu Bogu, moći će mnogo lakše 'prepričati' tjeskobe i probleme koji pogađaju vjernike na zemlji. Na taj se način jača zajedništvo između putujuće Crkve na zemlji i slavne Crkve u nebu koja već promatra lice Božje.
Štovanje relikvija u Crkvi
Štovanje svetaca povezano je sa štovanjem relikvija. Kao što štovanje svetaca ima velik utjecaj na duhovni život, po primjeru njihova života, tako i štovanje relikvija utječe na napredovanje nutarnjeg života. Relikvije su nešto konkretno i vidljivo, jer se radi o opipljivim djelićima svetačkog tijela.
Štovanje, kontakt i ljubljenje relikvije, prema psihološkim zakonima, izazivaju ganuće i divljenje, te dovode do oponašanja kršćanskog heroja.
Potrebno je također priznati da postoji i nadnaravno posredovanje sveca čije se relikvije štuju i čiji se zagovor kod Gospodina moli.
Relikvije svetaca za nas su opipljiv dokaz njihova duhovnog života utoliko što nam pokazuju na koji su način oni dosegli takvu savršenost da zasluže kanonizaciju i javno štovanje. Nema sumnje da je sve to velik poticaj za usavršavanjem duhovnog života. Štoviše, štovanje relikvija izvršilo je velik utjecaj i u nutarnjim životima samih svetaca.
Riječ relikvija znači ono što ostaje, odnosi se na ljudsko tijelo ili na dio tijela; u širem smislu relikvijama se nazivaju i oni predmeti koji su bili u kontaktu s osobom koju se štuje.
Od svojih početaka Crkva je štovala relikvije, prvenstveno relikvije mučenika, zatim relikvije svetaca ispovjednika. Ovo štovanje započelo je mučeništvom svetog Ignacija.
Ako se relikvija sastojala od čitavog tijela, nazivala se corpus; ako je relikvija bila samo dio tijela, nazivala se ex ossibus ili ex capillis. Relikvije koje su potjecale od samog kontakta s tijelom sveca nazivale su se memoriae, nomina, sanctuaria. Crkva u Smirni smatrala je posmrtne ostatke svog biskupa i mučenika svetoga Polikarpa dragocjenijim od zlata i počela ih štovati svečano obilježavajući svake godine dan njegova mučeništva. (Martyrium Polycarpi, 18).
Sveti Augustin pojasnio je pojam relikvija i teološki razlog njihova štovanja: «Ne mučenicima, nego Bogu podižemo oltare. Tko je taj biskup koji bi se u prisutnosti tijela svetaca usudio reći: Prinosimo vama Petre ili Pavle ili Ciprijane? Ono što mi prinosimo, prinosimo Bogu, koji kruni mučenike» (PL 42, 384). Građevine koje su nicale na grobovima mučenika nazivale su se basilicae ili ecclesiae ad corpus, tj. izgrađene upravo na mjestu gdje su bili pokopani.
Prvi kršćani željeli su biti pokopani blizu grobova mučenika, zato su se takve bazilike nazivale i grobnim bazilikama. Mjesto gdje su se nalazile relikvije smatralo se grobnicom; na takvim su mjestima nastala mnoga svetišta.
Osim toga, stav da predmeti koji su bili u kontaktu s grobom nekog sveca mogu također biti smatrani relikvijama, na izvanredan način olakšao je umnažanje broja relikvija i širenje njihova štovanja.
Uvjerenje u vjerodostojnost relikvije pretpostavlja određeno priznanje njezine izvornosti. Autentično je priznanje ono koje daje u sudskom obliku nadležna crkvena vlast u biskupiji mjesta gdje se nalazi grob, koju izričito opunomoćuje sveta Kongregacija za kauze svetaca.
Štovanje relikvija naziva se relativnim ukoliko se štuje relikvija zbog veze koju je imala s blaženikom ili svecem. Takvo je štovanje potpuno legitimno, jer se ne radi o praznovjerju niti se išta oduzima pravom štovanju Boga.
Drugi vatikanski koncil (LG5) s velikom pobožnošću prihvaća dekrete Drugog nicejskog, Firentinskog i Tridentskog koncila koji se tiču štovanja svetaca i njihovih slika i relikvija.
Na 35. sjednici Tridentskog sabora, na kojoj je bilo govora izričito o relikvijama, utvrđeno je sljedeće: «Vjernici trebaju štovati sveta tijela svetaca i mučenika i drugih koji žive s Kristom, koji su bili živi udovi Krista i hram Duha Svetoga [usp. 1 Kor 3,16; 6,15.19; 2 Kor 6,16], koja će on uskrisiti i proslaviti u vječnom životu i po kojima Bog daje ljudima mnoga dobročinstva» (Denz.985).
