SVETKOVINA SVIH SVETIH – poziv na svetost i zajedništvo

Na blagdan Svih svetih, 1. studenoga, vjernici su se okupili na Novogradskom groblju. Svetu misu u 9,00 sati predvodio je župnik Župe sv. Ćirila i Metoda, vlč. Ante Šiško, kojemu je ovo bilo prvo slavlje u toj kapelici. U zajedništvu molitve pridružili su se i vlč. Josip Brnjić te o. Ljubomir Sturko.
U ozračju svetkovine koja nas podsjeća na nebesku radost i zajedništvo svetih, župnik je istaknuo kako su u kapelicu kroz godine dolazile generacije vjernika, slaveći Boga i čuvajući uspomene na to sveto mjesto. Kapelica, rekao je, budi u nama poziv na svetost, koji želimo danas obnoviti zajedno.

„Da bismo obnovili taj poziv, trebamo doći u doticaj s Onim koji je jedini svet i koji nas posvećuje – s dobrim Bogom,“, poručio je vlč. Ante. Trebamo Bogu iskreno reći da smo slabi, grešni i potrebiti Njegova milosrđa i ljubavi.“
Svetkovina Svih svetih, naglasio je, dotiče duboko naše živote jer nas vraća temeljnome pitanju: tko smo pred Bogom? Odgovor je jednostavan i uzvišen – mi smo Božji sinovi i kćeri, narod koji Bogu pripada i kojemu je Bog cilj. Svetost nije samo zadatak, nego dar. Bog je taj koji nas posvećuje i poziva da Njegovu prisutnost unosimo u svijet. 
Župnik je potaknuo vjernike da svetost ne traže u velikim djelima, nego u vjernosti svakodnevici: u molitvi kada molimo, u poslu kada radimo, u ljubavi prema onima koje nam Bog povjerava. 
„Jedina prava tuga u svijetu“, rekao je, „jest – ne biti svet“. Sveci nisu tražili svoje, nego Kristovo. Nisu živjeli za sebe, nego za Crkvu. 
Na kraju propovijedi, vlč. Ante je podijelio dvije misli koje su duboko dotaknule srca okupljenih vjernika. Prva su riječi svete Majke Terezije: „Biti svet znači dopustiti Bogu da živi svoj život u nama.“ Druga misao su stihovi fra Bonaventure Dude, jednostavna i ponizna molitva duše koja se nada Božjem milosrđu:
Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.
Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.
Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.
Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!
Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće…
Nakon svečanog blagoslova, vjernici su se uputili prema središnjem križu gdje su se zajedničkom molitvom sjetili svih pokojnika, povjeravajući ih Božjem milosrđu. 
Toga jutra, u jednostavnosti molitve i svjetlosti vjere na Novogradskom groblju, odzvanjala je blagdanska poruka: svetost je dar, ali i poziv – da dopustimo Bogu da živi u nama. 
Tekst: Valentina Majdenić
Fotografije: Juraj Perić